„Putin“ i „Trump“ na slivanjskom gulašu iz bronzina
U nedjelju, 15. veljače, u Slivnu se, Bog zna po koji put (jer tko to više broji kad je običaj stariji od pola svjetskih trendova i saveza) dosada, održala pokladna smotra koja bi bez poteškoća mogla ući u kalendar Ujedinjenih naroda – tradicionalni „Slivanjski mačkari“.
Ovogodišnja tema „Slivnjskih mačkara“ bila je krajnje suvremena i nimalo skromna: globalno strateški dogovori „Velikih i Veliki o Malima“, pod nazivom „Veliki koji dogovaraju sudbinu Malih“, uz obveznu brzu dostavu hrane, da Veliki ne ostanu gladni, tvrtke „Wolt“. U središtu slivnjske dnevne žiže i pozornosti simbolično su se našli i „Putin“ i „Trump“, doduše u mačkarskoj vizervi i robi, ali s ozbiljnim apetitom. Dok su svjetske sile u maskama krojila sudbinu planeta, Slivanjci su pokazali kako se rješavaju stvarne krize bez okruglih konferencijskih stolova i zatvorenih sjednica, ali uz otvoreni bronzin, oli ti kazan. Unatoč iseljenosti, nisu se Slivanjci dali slomiti, pa su, vjerni sebi i svojim običajima, i ove godine, usred Kaldrme sviđali (skuhali) gulaš u brozinu za ručak i užinu – slivanjsko suvremno jelo, mirisno i bez diplomatskih nota. Za svu okupljenu slivanjsku i fureštu družinu bilo je mjesta oko bronzina, jer kad se dijeli gulaš, u Slivnu nema malih ni velikih, svi su dobrodošli i jednako gladni. Pa su tako i ta dva „svjetska velikana“, umjesto za pregovaračkim stolom, završili su u Slivnu za drvenim stolom uz bronzin pun gulaša, gdje su, prema neslužbenim informacijama, skidajući povrslo (poklopac) s brozina, postigli dogovor: „Još jedna porcija.“Vrijeme je, doduše, pokušalo pokvariti scenarij. Kiša je uporno padala, hladnoća se uvukla u kosti, a na planini Biokovo osvanuo i prvi ovogodišnji snijeg, lipo iznenađenje, čisto da pokladni ugođaj bude cjelovit. Ali, kako kažu stari Slivnjci, „mačkari se ne tope na kiši, a ni na snigu, nego u znoju pod teškin kumparanon“. Oni tada, samo malo brže posegnu za drugom zgodom i dogodovštinom, metlon, ralon, karijolon, kudiljon, vretenon, ili za nekom drugom porcijom novih buleskarija. Nakon mise, prema običaju., u središtu mjesta krenula je prava mačkaradna predstava. Najprije su u Centar pješice unišle Partije Mačakara iz Gornjega kraja, predvođena Oficirom i Curom. Nakon njih su ušle Partije iz Donjega kraja, na traktorima, trokolicama, pokretnim trgovinama, kamionima s kontroliranim požarom i prodajom prasaca za uzgoj, ako je još koje uspjelo biti zdravo. Po staroj slivanjskoj navadi, maškari su ispred okupljenoga puka, izvodili kojekakve ludosti i mačkarade, s točno podijeljenim ulogama. U prvom redu, kao i uvijek, obučeni u staru slivanjsku nošnju, „Didi“ i „Babe“, stupovi običaja i glavni protagonisti i komentatori svega što se događa, i na pozornici i izvan nje. „Didovi“ oru ralom asfalt, a „Babe“ za njima metlom metu, predu, svađaju se, jadikuju… Za njima ide „Ciganka“ i „Cigići“, pod obrazinom vješto lažu, mažu, blagoslivljaju, proklinju, popravljaju, potom „Buzdo“ izaziva kršćane na dvoboja, pa crni Runto što vreba i ganja dicu i divojke, dotur što liči sve bolesti, te ostala vjerna mačarska družina koja se ove godine proširila (Trumpa, Putina, Meksikanca, Svemirca, Fratra, Biskupa, Dostavljača…) i okupila velikom broju, unatoč vremenskim (ne)prilikama.
Ako je suditi po posjećenosti i veselom raspoloženju, ni globalni strateški dogovori ni vremenska prognoza nisu imali šanse protiv slivanjske tvrdoglavosti i upornosti. Slivanjci ne odustaju od svojih običaja ni kad svjetske sile pregovaraju, ni kad kiša pada, a snijeg zabijeli ili bura zapuše s Biokova. Dok se svijet dogovara tko je velik, a tko je mali, tko drži kacijolu – i je li gulaš dovoljnu gust, u Slivnu je jedino važno da ljudi ne ostanu gladni i da se dobro razvesele i proljudikaju te u zdravlju i veselju isprate Poklade i Pokladne dane. Na čelu te neumorne slivnjske mačkarske družine stoji njihov glavni redatelj Zoran Anić, neumorni čovjek pun slivanjske snage. Uz njega, važnu ulogu nose još brojni ustrajni „Didovi“ i „Babe“, te udruga Čuvari slivanjske baštine, koja budno pazi da se ne izgubi ni jedna slivnjska rič, ni jedan običaj, ni Mačkari, ni jedna kaciola gulaša iz slivnjskog bronzina.
Poruka ovogodišnjih Slivnjskih mačkara je bila: „Dok čovječanstvo strepi od novih geopolitičkih obrata i čitaj između redaka („kao za vrijeme komunizma“) izjave iz Kremlja i Bijele Kuće. Jer u Slivnu je ove nedjelje sve bilo jasno – tko je gladan, jamit će jedžek, a tko kasni, ostaje bez jedžeka. Tako dok su „svjetske vođe“ odmjeravali snage oko svjetske kaciole, slivnjski „Did i Baba“ budno su pazili da u Centru ne bude tajni dogovora ni dugih govora, ni „uzorani cesta ni nečisti livada“. I tako su se, na jedan dan, „Veliki“ preselili na slivanjsku mačkarsku pozornicu, pod kišu i pod Biokovu. Jer dok se na Antarktiku kroje karte svijeta, u Slivnu se živi ljubav i održavaju običaji. A jedini pravi sporazum koji Slivnjski mačkari potpisuje jest onaj „jami drvenon kašikon, ravno iz bronzina“.
Dragica Zeljko Selak
